IZ ZBIRKE “SOLSTICIJ SRCA”
“… te lijepe, mile i male radosti. To su kapljice čiste rose, mali životni detalji, tako beznačajni u općim velikim zbivanjima, a za pojedinca, u njegovu intimnom životu često važni, često i bitni. Jer što je zapravo pojedinac drugo, nego ono što su njegove sitnice! U njima se ogleda …”
“Vidjeh sunce na istoku kako se uspinjalo svodom i prosulo zlato cvjetovima. Ostavi me, dragi, da ga ne zaboravim.”
“Kad gledam zvijezde što trepću u visini, zatvaram oči da ostanu sa mnom. Dolazi do mene prijatelj te me pita o trajnosti. Pogledam prema svodu pa ponovno spustim vjeđe: Zvijezde su na svodu iščezle, ali ja ih vidjeh jednako kao prije.”
“Ne čekaj zagrljaj mojih ruku, kad je malenima preteško obuhvatiti veoma mnogo. Kad će se uzdahom poigravati mirisi jesenjeg kraja, šaptaj tvog portreta uronit će u cjelov neprekidne slobode.”
“Najsretniji smo, prijatelju, kad umijemo praštati.”
“Što da kažemo o radosti kad mi se čini da je ona isto što i zjena našega oka.”
“Smiješak usana što šute, sjena je ljubavi što govori.”
Solsticij srca
Ne traži me uzalud u mnoštvu.
Tad sam više nalik svima nego sebi i pred vlastitim
sam licem strana, kao što su mi strani svi tuđinci.
Nagovoriš li me, odazvat ću se jezikom njihovim.
Tad ćemo se rastat kao tuđinci.
Dođi mi u blizinu, tamo gdje sam sama.
Naći ćeš me, kakva jesam, a možda i sebe.
Jer solsticij srca rasvjetljuje u samoći i posljednji zakutak
naše vlasitosti.
O ljubavi ti neću pjevat pjesmu.
Takvoj pjesmi treba jeka prostranih daljina.
Drugačije se razbija o samu sebe.
Niti ću progovorit riječi o bolu srne što pogiba od žeđi
daleko od izvora.
Ne, sve to ne.
Ja ću ti u krilu iznijet dar djetinjstva, kad je svatko
sretan jer je nevin.
Potkrade li se pri tom osmijeh žene, ne mari.
Nije ništa naročito, to sam tek ja.
I osmijeh će moj s tobom proći kao što i dođe.
Još nešto.
Znam da ljubav nerado zvoni glasom puste riječi.
I ne trpi raspru, baš kao ni prava umjetnost i vjera.
Pa kao što one, i ljubav tako objašnjava samu sebe djelima.
Još nešto?
Ništa. Možda tek osmijeh.
Prije nego odeš, sama ću ti reći: idi.
Idi putem božanske miline, da umuknu dužnosti zovne.
I neka ti korak nije težak.
Jer, vjeruj, najveći bol ni najveća radost nisu ipak najveći.
Na putu ćeš sresti možda lijepu ženu u crnini;
možda mladog muža sijede kose;
ili staricu gladnu, ostavljenu majku.
Pokloni se pred prahom njihovih stopa i potajice
se ukloni s puta, da te ne vide i ne pomisle da
drugima nije život težak kao njima.
Pa pođi sretno putem božanske miline.
Izvršivši dužnost ti ćeš čuti jeku same Vječnosti.