Sida Košutić
Različaka čaša
Izabrane pjesme
Osmijeh
Katkad tek drhtne
Negdje na usni,
Dok bola grč ga ne povuče;
Katkad osjaji
Čitavo lice
I svijetle niti povuče.
Često posljednji:
Često jedini;
Dolazi ko daleka jeka;
Često je samo
Nadanje tiho
Onog, što duša davno čeka.
On je svitanje
Svečane tajne,
Dok nitko ništa i ne sluti,
On oplakuje
Skrivene rane,
Kada izražaj svaki šuti.
Često jedini,
Često posljednji
Na putu je suza prevrelih,
O, taj osmijeh
Čaroban zvuk je
Melodija nekih prezrelih.
Pjesma
Ona iznenada dođe
Ni iz zraka, ni sa zemlje
I lakim korakom prođe.
Odjeća joj je od sjaja,
Pokreti zvuče od zvuka,
Ne sjeća se zavičaja.
Bilo je tek neko trpljenje
Ljepoti za spasenje
Bila je nekome smirenje.
Tamo
Danas ću ostaviti grad,
Poći na putove meke,
Tamo gdje se rose cvat
Blista na grani smreke.
Tamo jutro miriše
I ptica češlja krila,
Svaki list žudno diše,
Trava sja kao svila.
Pa ću zemlju poljubit,
Za sve joj reći: hvala,
Opet sam danas sretna
Ko kad sam bila mala.
Oblaci bijeli
Oblaci bijeli ko glavice dječje
S palete se modre smiju,
Zagrljeni tijesno, pramen u pramu,
Mekim se stazama viju.
Najednom im vjetar stade mrsit kose,
Oni se ludo rastrče,
Fijukom bijesnim tad starac ih zovne,
U tor ko jaganjce zgrće.
Glava do glave stisne se opet,
Bezazlena obijest viri,
Jedan drugome na uho šapće:
Kad će starac da se smiri.
Ruke moje majke
Nisu lijepe, ni mekane, dvije umorne sirote klonule u krilo.
Dvije ptice, ptice, što su životom proletjele i više nikad ne će dići se na let.
Iznemogle miruju u krilu.
Tu im je posljednje počivalište.
Stišala se krv radinosti vječne, nalivene su do vrha nabrekle žile.
Pogašen je plamen krvavih žuljeva, ostao je pepeo tvrde kore.
Imaju lice, koje plače, grči se i šuti.
Mirne su kao zemlja.
Imaju dušu mekanu i dobru.
Tople su kao blagoslov.
O, krasne ruke moje majke, počinite.
Vaš dar životu bio je kraljevski.